Znate onaj osjećaj kada u vama vrije ideja, kad nešto duboko u vama traži izlaz? Potiskujete ga, ali on ne odustaje. Kao da ima vlastitu volju.
A onda, jednog dana, napokon mu se prepustite. Osjećaj ispravnosti preplavi vas – bez obzira koliko teško bilo. Bilo da je riječ o odluci koju dugo odgađate ili nečemu što ne možete prestati sanjati.
Tako je bilo i sa mnom.
Jednog ljetnog prijepodneva, krenula sam s obitelji stazom od Šestina prema izletištu Kraljičin zdenac. Nije mi ni palo na pamet da će mi taj izlet promijeniti život. Ono što je počelo kao obična šetnja, postalo je iskra. Iskra koja se pretvorila u plamen.
Stigli smo do oronulog restorana, do jezerca čiji su rubovi bili prekriveni bocama, omotima i trulim lišćem. Osjetila sam tugu. Takvo čarobno mjesto, zapušteno. Zaboravljeno.
Mjesto povezano s Medvedgradom – utvrdom koju oduvijek gledam iz Zagreba, kako poput krune stoji na brežuljku. Mjesto koje turisti rijetko posjete jer „nema se što za vidjeti“.
Gledajući taj zdenac, pomislila sam: Što ako bi djevojka pala u zdenac i probudila se usred srednjeg vijeka, okružena vojnicima, praznovjernim narodom? Što ako bi upoznala Crnu kraljicu iz legendi?
Zar ne bi ljudi poželjeli vidjeti to mjesto? Zar ne bi poželjeli kročiti stazama kojima je ona hodala?
Ideja nije nestala. Rasla je. Bila sam uvjerena da netko treba napisati tu priču – samo nisam vjerovala da bi to mogla biti ja.
Ali priča se slagala sama. U mojoj glavi su likovi razgovarali, scene se nizale. Počela sam zapisivati. Komad papira po komad. I ubrzo – imala sam kostur romana.
Znala sam tko su Jelena i Danijel. Ona, izgubljena u vremenu. On, mrzovoljni satnik. Ali htjela sam uvesti i Crnu kraljicu – Barbaru Celjsku. Morala sam istražiti tko je bila.
I ono što sam otkrila me zapanjilo.
Nije bila samo legenda. Bila je stvarna žena. Vizionarka, političarka, vladarica – ali i osoba s emocijama, čežnjama i strahovima. Gotovo sam je mogla čuti kako mi šapće: Ispričaj moju priču.
Žena ispod krune. Kraljica koja je samo željela ono što svi mi želimo – ljubav.
Dana 11.7.2020., u jeku pandemije, odlučila sam početi pisati. Nisam imala znanja. Samo volju.
Prva poglavlja bila su loša. Ali nisam odustajala. Učila sam. Pisala. Grebala po površini dok nisam počela stvarno razumijevati strukturu priče, dubinu likova, važnost opisa.
Jer ovo nije samo roman. Ovo je moj način da služim svojoj zemlji.
Da oživim zaboravljene legende. Da turizam usmjerim i prema unutrašnjosti. Prema starim utvrdama, ruševinama, dvorcima, brežuljcima i mitovima koje ni sami Hrvati ne poznaju.
Jer Hrvatska je mnogo više od mora.
Netaknuta priroda. Pitka voda. Brežuljci. Slavenska mitologija. Stare legende. Povijest urezana u kamen.
Imamo sve. Samo to trebamo pokazati.
Pisala sam i istovremeno strahovala. Ljudi su govorili da je to lijep hobi, ali da ne očekujem previše. Neki su se podsmjehivali.
Unatoč tome, glas u meni nije šutio. Govorio mi je da je ova priča važna. Da ona može promijeniti ne samo moj život, nego i pogled svijeta na Hrvatsku.
Trebala sam pronaći snagu. Naučiti slušati sebe. Odbaciti sumnje. I krenuti.
Zato, ako išta želite ponijeti iz ove priče, neka to bude poruka:
👉 Nikada ne odustajte. Slušajte onaj tihi glas u sebi. On zna.
Jer ono što je danas samo iskra, sutra može biti plamen koji mijenja svijet.
